China travel blogPutopisi iz Kine · 7 July 20257. srpnja 2025.
Luoyang – The Capital of Ancient China
Luoyang – prijestolnica drevne Kine
For any history enthusiast, Luoyang is a must-see destination. The city has been changing places as the capital for over 1000 years with modern day Xi’an. The city represented morality, while Xi’an represented brute force, so often emperors would switch the capital to Luoyang to signify to their people that they plan to be a benevolent ruler. Xi’an has become the first imperial capital of China, but Chinese history is very unkind to China’s first Emperor Qin Shi Huang. The dominant ideology of his rule was legalism – the idea that good is whatever the law says. Qin Shi Huang has persecuted every other competing ideology, including Confucianism, which will later become the dominant ideology of the Chinese empire. No wonder Confucian scholars, who had the monopoly on writing history, portrayed Qin Shi Huang in a very negative light. Luoyang, on the other hand, was the capital of the famous Zhou dynasty (8th-3rd century BC), whose kings (they were not emperors) had modeled themselves on moral rulers whose good behavior will be transmitted onto the populace. So Luoyang became synonymous with benevolent rulers, while Xi’an came to represent brute force, which the Confucian scholars always resented.
Za svakog ljubitelja povijesti Luoyang je odredište koje se mora vidjeti. Grad se više od 1000 godina izmjenjivao u ulozi prijestolnice s današnjim Xi’anom. Luoyang je predstavljao moral, a Xi’an sirovu silu, pa su carevi često selili prijestolnicu u Luoyang kako bi narodu poručili da namjeravaju biti dobrohotni vladari. Xi’an je postao prva carska prijestolnica Kine, ali kineska povijest vrlo je nemilosrdna prema prvom kineskom caru Qin Shi Huangu. Vladajuća ideologija njegove vladavine bio je legalizam – ideja da je dobro ono što zakon kaže. Qin Shi Huang progonio je sve ostale suparničke ideologije, uključujući konfucijanizam, koji će poslije postati vladajuća ideologija kineskog carstva. Nije čudo što su konfucijanski učenjaci, koji su imali monopol na pisanje povijesti, Qin Shi Huanga prikazali u vrlo lošem svjetlu. Luoyang je, s druge strane, bio prijestolnica slavne dinastije Zhou (8. – 3. stoljeće pr. Kr.), čiji su se kraljevi (nisu bili carevi) ugledali na moralne vladare čije će se dobro ponašanje prenijeti na narod. Tako je Luoyang postao sinonim za dobrohotne vladare, dok je Xi’an počeo predstavljati sirovu silu, koju su konfucijanski učenjaci oduvijek prezirali.
The city has lost much of its splendor in the last 1000 years: it is nowhere near one of the biggest and most prosperous cities of modern China. But look on the bright side, it is not Kaifeng. I was still deeply impacted by how low my previous destination, Kaifeng, the biggest city in the world from 10th-13th century, has fallen, so Luoyang looked quite respectable.
Grad je u posljednjih 1000 godina izgubio velik dio svog sjaja: nije ni blizu najvećih i najbogatijih gradova suvremene Kine. Ali gledajte to s vedrije strane, barem nije Kaifeng. Još sam bio pod snažnim dojmom toga koliko je nisko pao Kaifeng, moje prethodno odredište i najveći grad na svijetu od 10. do 13. stoljeća, pa mi je Luoyang izgledao sasvim pristojno.
I have arrived to the city in early afternoon and as soon as I left my bags in my hostel, I went straight to one of the highlights of Luoyang – the White Horse Temple, one of the birthplaces of Chinese version of Buddhism. Buddhism entered China at the time when Luoyang and Dai’chang (modern day X’ian) were the two political, economic and cultural centres of the Chinese world, so naturally many of the first Buddhist monks ended up there. The temple got its name for a white horse that was carrying the first holy Buddhist scriptures to China.
U grad sam stigao rano poslijepodne i čim sam ostavio torbe u hostelu, krenuo sam ravno prema jednoj od glavnih znamenitosti Luoyanga – Hramu bijelog konja, jednoj od kolijevki kineske inačice budizma. Budizam je u Kinu stigao u vrijeme kada su Luoyang i Dai’chang (današnji Xi’an) bili dva politička, gospodarska i kulturna središta kineskog svijeta, pa su naravno mnogi od prvih budističkih redovnika završili upravo ondje. Hram je dobio ime po bijelom konju koji je u Kinu nosio prve svete budističke spise.
First, I struggled to find the ticket office. It was easy to find the entry point but no ticket office. After looking around for a few minutes I saw a line with people buying tickets across the street. I came back to enter the temple and the guy told me this is not the ticket for the temple. Great, I have no idea what I bought the tickets for: apparently for something across the street. He pointed me out to a QR code posted on the wall next to the entry point. Crap, it only accepts WeChat, not Alipay.
Prvo sam se namučio dok sam našao blagajnu. Ulaz je bilo lako naći, ali blagajne nigdje. Nakon nekoliko minuta razgledavanja uočio sam preko puta red ljudi koji kupuju karte. Vratio sam se da uđem u hram, a tip mi je rekao da to nije karta za hram. Super, pojma nemam za što sam kupio karte: navodno za nešto preko puta. Pokazao mi je QR kod zalijepljen na zidu pokraj ulaza. Sranje, prima samo WeChat, ne i Alipay.
China is almost entirely a cashless economy, but foreign credit cards do not work. Instead, almost everything is paid through two mobile apps – WeChat (more popular among the Chinese) and Alipay (more popular among foreigners). WeChat does not work for me. Whenever I try to pay something, I end up getting a message that I need to upload my documents to the application, which I tried doing but without success. Another super, super shitty thing about WeChat is that it is not translatable into English. It is all in Chinese. So I use Alipay, which is also in Chinese but it has a translate option.
Kina je gotovo u potpunosti bezgotovinsko gospodarstvo, ali strane kreditne kartice ne rade. Umjesto toga, gotovo sve se plaća preko dviju mobilnih aplikacija – WeChata (popularnijeg među Kinezima) i Alipaya (popularnijeg među strancima). Meni WeChat ne radi. Kad god pokušam nešto platiti, dobijem poruku da u aplikaciju moram učitati svoje dokumente, što sam i pokušao, ali bez uspjeha. Još jedna užasno, užasno usrana stvar kod WeChata je to što se ne može prevesti na engleski. Sve je na kineskom. Zato koristim Alipay, koji je također na kineskom, ali ima opciju prevođenja.
I have tried to buy the ticket through WeChat a few times without success. Since it is all in Chinese, I don’t even understand what I am doing wrong. I just got a message in Chinese, which I managed to copy into my translator, which said that payment is declined. So after almost a month in China, it happened: I lost my shit for the first time! Luckily no one could understand me swearing at all kinds of deities.
Nekoliko sam puta pokušao kupiti kartu preko WeChata, bez uspjeha. Budući da je sve na kineskom, ne razumijem ni što radim krivo. Samo sam dobio poruku na kineskom, koju sam uspio kopirati u prevoditelj, a u njoj je pisalo da je plaćanje odbijeno. I tako se, nakon gotovo mjesec dana u Kini, dogodilo: prvi put sam popizdio! Srećom, nitko nije razumio kako psujem svakojaka božanstva.
When the Chinese system turns on you, your best bet is to ask tour guides for help. They are more likely to speak English, even if their tours are in Chinese, and they know the place better than the locals. I saw a tour guide nearby and asked her to try to buy the ticket for me. Apparently, I had to put my name and passport number so this is why the payment was declined. I did that and then I got the message that I need to upload my documents. This is not going to work… In these situations you should ask locals to transfer money to their accounts via Alipay and they can buy the tickets for you using their WeChat. China can be very complicated. But I am finally inside the temple and this is all that matters.
Kad se kineski sustav okrene protiv vas, najbolje je zamoliti turističke vodiče za pomoć. Veća je vjerojatnost da govore engleski, čak i ako svoje ture vode na kineskom, a mjesto poznaju bolje od lokalaca. Ugledao sam vodičicu u blizini i zamolio je da mi pokuša kupiti kartu. Navodno sam trebao upisati ime i broj putovnice i zato je plaćanje bilo odbijeno. Učinio sam to, a onda sam dobio poruku da moram učitati dokumente. Ovo neće ići… U takvim situacijama trebate zamoliti lokalce da im preko Alipaya prebacite novac na račun, a oni vam onda mogu kupiti karte preko svog WeChata. Kina zna biti vrlo komplicirana. Ali napokon sam u hramu i samo je to važno.
One of the first things you see in the temple complex is the statue of the famed white horse. Surprisingly, there was no line to take photos with it. The temple got its name from the white horse that carried the holy Buddhist scrolls to Luoyang from Tibet. It is a big complex with many temples and supporting houses and after one month in China and many, many temples explored, I did not find anything to be special about this temple complex.
Jedna od prvih stvari koje vidite u hramskom kompleksu je kip slavnog bijelog konja. Začudo, nije bilo reda za fotografiranje s njim. Hram je dobio ime po bijelom konju koji je iz Tibeta u Luoyang donio svete budističke svitke. To je velik kompleks s mnogo hramova i pratećih zgrada, a nakon mjesec dana u Kini i jako, jako puno obiđenih hramova, u ovom hramskom kompleksu nisam našao ništa posebno.
Separated, but in the same complex, is the proof of how different culturally Chinese are from Europeans. Chinese have gotten the idea to build, right next to a historical monument, replicas of Buddhist temples Indian, Thai and Myanmar style – the kinds of Buddhist temples you will never see in China. But they are shinny and “pretty”, so I guess it is ok. I am just thinking what would happen in Europe if someone had the idea of building replicas of Christian churches from Orthodox or Protestant traditions in Rome, right next to St Peter’s Basilica.
Odvojeno, ali u istom kompleksu, nalazi se dokaz koliko se Kinezi kulturološki razlikuju od Europljana. Kinezi su došli na ideju da odmah uz povijesni spomenik izgrade replike budističkih hramova u indijskom, tajlandskom i mjanmarskom stilu – onakvih budističkih hramova kakve u Kini nikada nećete vidjeti. Ali sjajni su i „lijepi“, pa je valjda u redu. Samo razmišljam što bi se dogodilo u Europi da netko dođe na ideju graditi replike kršćanskih crkava pravoslavne ili protestantske tradicije u Rimu, odmah uz baziliku svetog Petra.
Is this more Disneyland or Las Vegas?
Je li ovo više Disneyland ili Las Vegas?
After I was finished with the White Horse Temple, I decided to use my ticket for the flower park, which I have mistakenly bought. It was a nice walk and it gave me another insight into how much Chinese love kitsch: the Golden Tree!
Kad sam završio s Hramom bijelog konja, odlučio sam iskoristiti kartu za cvjetni park koju sam greškom kupio. Bila je to ugodna šetnja i dala mi je još jedan uvid u to koliko Kinezi vole kič: Zlatno stablo!
In the evening, I took a walk to the Mingtang Hall and Tiantang Tower, which was very close to my hostel. This venue is basically “replicas” of structures that existed during the Tang Dynasty, some 1500 years ago. As an idea, this sounds interesting, the archeologists have found stone structures and have matched them to historical records and description of vast palace built by the one and only Empress of China, Wu Zetien. If you want to know more about her, you need to wait for my blog on Xi’an. But again, the execution is… I will be polite and not finish that sentence.
Navečer sam prošetao do dvorane Mingtang i tornja Tiantang, koji su bili vrlo blizu mog hostela. To su zapravo „replike“ građevina koje su postojale u doba dinastije Tang, prije nekih 1500 godina. Kao ideja, to zvuči zanimljivo: arheolozi su pronašli kamene strukture i povezali ih s povijesnim zapisima i opisom goleme palače koju je izgradila jedna jedina kineska carica, Wu Zetien. Ako želite saznati više o njoj, morat ćete pričekati moj blog o Xi’anu. Ali opet, izvedba je… Bit ću pristojan i neću dovršiti tu rečenicu.
I have been to many imperial residences – Forbidden City, Temple of Heaven etc, which were built over 1000 years later and by the highest building standards aimed to house the Son of Heaven and they did not have marble floors or the marble was nowhere of the quality used to “recreate” a palace built 1500 years ago. Master Kong would not approve. Confucian aesthetics is quite elitist and would certainly not look kindly to this massification of culture – “look at how bright and shiny it is!”. Confucian moral teaching is steeped in tradition. We are a product of our culture and people that came before us. This is a blatant falsification of Chinese history and a living proof how modern China has drifted from its Confucian roots. Through conversations with ordinary Chinese I meet on this trip, I get a clear impression that modern Chinese people do not care about history.
Bio sam u mnogim carskim rezidencijama – Zabranjenom gradu, Hramu neba itd., koje su izgrađene više od 1000 godina poslije i po najvišim graditeljskim standardima kako bi u njima boravio Sin Neba, a nisu imale mramorne podove ili mramor nije bio ni blizu kvalitete onoga kojim je „rekreirana“ palača izgrađena prije 1500 godina. Učitelj Kong to ne bi odobrio. Konfucijanska estetika prilično je elitistička i sigurno ne bi blagonaklono gledala na ovo omasovljenje kulture – „pogledaj kako je svijetlo i sjajno!“. Konfucijanski moralni nauk duboko je ukorijenjen u tradiciji. Mi smo proizvod svoje kulture i ljudi koji su živjeli prije nas. Ovo je bezočno krivotvorenje kineske povijesti i živi dokaz koliko se suvremena Kina udaljila od svojih konfucijanskih korijena. Iz razgovora s običnim Kinezima koje susrećem na ovom putovanju stječem jasan dojam da suvremene Kineze povijest ne zanima.
On the outskirts of Luoyang lie Longmen Grottes – another testament of the crucial role this city has played in developing Chinese Buddhism. The site contains 2300 caves and niches filled with inscriptions and statues. The majority of the site was built from 5th to 8th century AD, during the Northern Wei dynasty and the beginning of the Tang Dynasty. Some of the statues are modest in size but some are real giants. The largest statue of Buddha is 17m high.
Na rubu Luoyanga nalaze se špilje Longmen – još jedno svjedočanstvo o ključnoj ulozi koju je ovaj grad odigrao u razvoju kineskog budizma. Na lokalitetu se nalazi 2300 špilja i niša ispunjenih natpisima i kipovima. Većina lokaliteta nastala je od 5. do 8. stoljeća, u doba dinastije Sjeverni Wei i na početku dinastije Tang. Neki su kipovi skromnih dimenzija, ali neki su pravi divovi. Najveći Buddhin kip visok je 17 m.
You can see the caves on foot or take the boat trip. I was walking. It is a very nice walk as the cave complex is next to a river. The biggest problem is the crowd. You have to queue up to see the best caves and statues. On the other hand, it is easy to locate the best sites. With 110 000 stone statues, 60 stupas and 2800 inscriptions on steles, you need someone to point you the best ones.
Špilje možete obići pješice ili brodom. Ja sam išao pješice. Šetnja je vrlo ugodna jer se špiljski kompleks nalazi uz rijeku. Najveći problem je gužva. Za najbolje špilje i kipove morate čekati u redu. S druge strane, lako je pronaći najbolja mjesta. Uz 110 000 kamenih kipova, 60 stupa i 2800 natpisa na stelama, treba vam netko tko će vam pokazati one najbolje.
I have left the best activity for my last day in Luoyang – Shaolin temple and Song Mountain. Song Mountain is one of Five Great Mountains and I have made it my mission to climb all five of them! It is a large natural scenic area since Song Mountain has two peaks: Taishi and Shaoshi mountains. The entrances to these two natural scenic areas are not very close – it is a 15 minute taxi ride so plan well.
Najbolju aktivnost ostavio sam za posljednji dan u Luoyangu – hram Shaolin i planinu Song. Planina Song jedna je od Pet velikih planina, a ja sam si zadao misiju da se popnem na svih pet! To je veliko prirodno turističko područje jer planina Song ima dva vrha: Taishi i Shaoshi. Ulazi u ta dva područja nisu baš blizu – vožnja taksijem traje 15 minuta, pa dobro planirajte.
Taishi is historically more important, it is the place where many important temples are located and the path to the top is paved with stone stairs, as this is the path taken by the emperors of China. Shaoshi is better known for its natural beauty and for the famous Shaolin temple, which lies at the foot of the mountain.
Taishi je povijesno važniji, ondje se nalaze mnogi važni hramovi, a put do vrha popločen je kamenim stubama jer su tim putem išli kineski carevi. Shaoshi je poznatiji po prirodnim ljepotama i po slavnom hramu Shaolin, koji leži u podnožju planine.
As I am a history freak I was combining Shaolin Monastery (Shaoshi Mountain) with hiking to Taishi mountain top. This means paying double entrance fee and losing money getting from one scenic area to another.
Budući da sam lud za poviješću, kombinirao sam samostan Shaolin (planina Shaoshi) s usponom na vrh planine Taishi. To znači da se ulaznica plaća dvaput i da se gubi novac na prijevoz od jednog područja do drugog.
I have started at Shaolin Monastery. It is a 1:30 hour bus ride or 60 minute taxi to the temple. As my plan was to catch the afternoon train to Xi’an, I took the quicker option. Taxis are quite cheap so I got very spoiled in China. I paid around 13 euros for a one-hour ride.
Krenuo sam od samostana Shaolin. Do hrama ima sat i pol vožnje autobusom ili 60 minuta taksijem. Budući da sam planirao uhvatiti poslijepodnevni vlak za Xi’an, odabrao sam bržu opciju. Taksiji su prilično jeftini pa sam se u Kini jako razmazio. Za jednosatnu vožnju platio sam oko 13 eura.
Shaolin temple is a beautiful temple complex made famous by its kung-fu practicing monks. It is a part of Chinese Chan Buddhism, which is equivalent to Zen Buddhism in Japan, but very different from Tibetan Lamaism. It can trace its history to the 4th century AD, so roughly the same period as the famous White Horse Temple is Luoyang.
Hram Shaolin prekrasan je hramski kompleks koji su proslavili njegovi redovnici koji vježbaju kung-fu. Pripada kineskom chan budizmu, koji odgovara zen budizmu u Japanu, ali se jako razlikuje od tibetskog lamaizma. Njegova povijest seže u 4. stoljeće, dakle otprilike u isto razdoblje kao i slavni Hram bijelog konja u Luoyangu.
The highlight of the visit to the temple is the kung-fu demonstration. They have performances on specific times: 9:30, 10:30 and 11:30 in the morning session and 14:00, 15:00 and 16:00 in the afternoon session. You are strongly advised to get in line very early so you can get the best seats. The kung-fu performances are held in a theatre-like hall with places to sit on the lower floor and in the gallery. I did not get a place to sit but had to stand on the lower floor.
Vrhunac posjeta hramu je demonstracija kung-fua. Predstave se održavaju u točno određeno vrijeme: u 9:30, 10:30 i 11:30 u jutarnjem terminu te u 14:00, 15:00 i 16:00 u poslijepodnevnom terminu. Toplo vam savjetujem da stanete u red vrlo rano kako biste dobili najbolja mjesta. Kung-fu predstave održavaju se u dvorani nalik kazalištu, s mjestima za sjedenje u prizemlju i na galeriji. Ja nisam dobio mjesto za sjedenje, nego sam morao stajati u prizemlju.
The show was done by kids and teenagers. I was a bit disappointed that I did not see the adult monks using their pinky finger to lift 500 kilos or whatever they do. But still it was fascinating to see these youngsters displaying their strength and agility. It brought back sweat memories of my childhood – I grew up idolizing Bruce Lee, like 95% of the boys my generation.
Predstavu su izvodili djeca i tinejdžeri. Bio sam malo razočaran što nisam vidio odrasle redovnike kako malim prstom dižu 500 kila ili što već rade. No svejedno je bilo fascinantno gledati te mlade kako pokazuju snagu i spretnost. Vratilo mi je to slatke uspomene iz djetinjstva – odrastao sam obožavajući Brucea Leeja, kao i 95 % dječaka moje generacije.
▶ Watch the videoPogledaj video
▶ Watch the videoPogledaj videoAfter my kung-fu adventure, it was time to start hiking. 15-minute taxi ride, another ticket and I was ready for the climb. The scenery is similar to Taishan Mountain – my first of the Five Great Mountains hike. You start easy – 5 steps, 5 meters straight… and then you progress so 100 steps, a turn and again 100 steps. Songshan is not as famous or popular as Taishan, so there were fewer people and fewer stalls selling food, water and souvenirs. On your way you pass a number of nice temples before you reach the top.
Nakon moje kung-fu pustolovine došlo je vrijeme za planinarenje. 15 minuta vožnje taksijem, još jedna ulaznica i bio sam spreman za uspon. Krajolik je sličan planini Taishan – mojoj prvoj od Pet velikih planina. Počinjete lagano – 5 stuba, 5 metara ravno… a onda napredujete, pa 100 stuba, zavoj i opet 100 stuba. Songshan nije tako slavan ni popularan kao Taishan, pa je bilo manje ljudi i manje štandova s hranom, vodom i suvenirima. Na putu prolazite pokraj niza lijepih hramova prije nego što stignete na vrh.
The mountain peak is more than underwhelming, I must say. The Chinese have turned the peak into a construction site. I have no idea what they are building here, but it is going to make the mountain uglier, for sure.
Moram reći da je vrh planine više nego razočaravajuć. Kinezi su vrh pretvorili u gradilište. Nemam pojma što ovdje grade, ali planinu će to sigurno poružniti.
Overall, Songshan turned out to be the least beautiful of the Five Great Mountains, by a long shot. There are some nice views, but that is it. It was hot, it took me around 2:30 hours to reach the top and even though I am glad I did it, I do not plan to go back to Taishi.
Sve u svemu, Songshan se pokazao daleko najmanje lijepom od Pet velikih planina. Ima nekoliko lijepih pogleda, ali to je to. Bilo je vruće, do vrha mi je trebalo oko 2 i pol sata i iako mi je drago što sam to učinio, ne planiram se vraćati na Taishi.
I would advise you to try hiking up Shaoshi top. It is in the same scenic area as Shaolin so it is easier, cheaper and quicker.
Savjetovao bih vam da se pokušate popeti na vrh Shaoshi. Nalazi se u istom turističkom području kao i Shaolin, pa je lakše, jeftinije i brže.
Before I leave Luoyang, I must share the best soup I had in China. I was returning from the gym and was feeling very hungry so I stumbled upon a line of restaurants where one was super full, while all others were half-full. So I went to the full one and ordered their soup, which is more or less the only thing they sell at that joint. I had returned to eat there for lunch and dinner, every day while staying in Luoyang. Bon apetit!
Prije nego što napustim Luoyang, moram podijeliti s vama najbolju juhu koju sam jeo u Kini. Vraćao sam se iz teretane i bio jako gladan, pa sam naletio na niz restorana od kojih je jedan bio krcat, dok su svi ostali bili napola prazni. Otišao sam u onaj krcati i naručio njihovu juhu, koja je manje-više jedino što u toj birtiji prodaju. Vraćao sam se onamo na ručak i večeru svaki dan dok sam boravio u Luoyangu. Dobar tek!
▶ Watch the videoPogledaj video















































